Boćanje – igra kuglanja bez čunjeva – u Dalmaciji poznata po nazivima “igra na balote”, “na buće ili boće”, stara je športska igra nastala u antičkoj Grčkoj, prenesena Rimljanima, a iz Italije u druge mediteranske i alpske zemlje. Prema nekim izvorima, boćanje je bilo jedna od temeljnih zabavnih igara u starom Egiptu 2.500 godina prije Krista. Ova je igra stoljećima vezana za Dalmaciju, a došla je iz Venecije u vrijeme kad je Mletačka Republika upravljala Dalmacijom. Nju stoljećima igra mlado i staro raznih profesija i zanata, od ribara do kapetana, od radnika i težaka do liječnika, od đaka do učitelja, od siromaha do bogataša.
Bilo kako bilo, sasvim je sigurno da je boćanje u Hrvatskoj, posebno u njenom priobalnom dijelu, prisutno od stoljeća sedmog i da je to narodni šport svih generacija.
Boćanje na otoku Visu u doba Austro-ugarske monarhije
Igra se na otvorenim zemljanim prostorima, livadama, trgovima, uz cestu i uređenim “zogima” (igralištima), osobito za vrijeme ljetnih sparnih dana, zavrnutih rukava, uz čašicu vina položenu na stolu ili kamenoj ploči. Boćanje je pravi šport – igra mišića, koncentracije i živaca, pojedinaca i ekipa, puna borbenog duha, sposobnosti i uma. Igra se jednakim okruglim glatkim kuglama od česmine, drače, zelenice i tzv. “hreba” – korijena nađenog pod zemljom, a u novije vrijeme igra se i metalnim kuglama.
Sve su kugle iste veličine osim “bulina”, kugle – nišana, nešto manjeg. “Bulin” prvi dotiče teren i tamo gdje se zaustavi postaje žarište, centar igre i ključna točka prema kojoj se kotrljaju ostale kugle ill sijevaju odlučni udarci izabranih “tučara”.
Svako mjesto u Dalmaciji za ovu igru ima nepisana pravila. U pravilu se najčešće igra u 21 punat, tako da svaki punat predstavlja balotu najbližu bulinu.
Igru na balotu u Splitu prvi je opisao u svom izvješću 1822. godine E. Reha, poglavar splitskog okruga, a zatim je Franz Petter, nastavnik njemačkog jezika i pisac, također zabilježio u prvoj polovici 19. stoljeća da se ta igra igrala u Splitu. Kao zanimljivost spominjemo da je 1894. godine u Zagrebu dr. Franjo Bučar, osnivač hrvatskog olimpizma, održao prvi tečaj za više sportova među kojima je bilo i boćanje.
Prvi pravilnik o igranju balota u Dalmaciji napisao je Juraj Jelić iz Donjeg Doca koji se prodavao 1937. godine uz cijenu od 5 dinara. Međutim igra na balote u Dalmaciji ostala je i dalje vjerna nepisanim pravilima sve do kraja Drugog svjetskog rata. Prema podatku Cvite Fiskovića na jedrenjacima se igralo boćanja. Naime, mornari su pravili boće – balote od tankih brodskih konopa i igrali njima na palubi za vrijeme morskih tišina. Lopte su bile spletene od konopa, a znao ih je plesti mornar Juro Slakić iz Orebića. Četiri takve kugle čuvaju se danas u Pomorskom muzeju u Orebiću.
Prve športske organizacije u svijetu nastaju potkraj 19. stoljeća. Godine 1898. u Italiji osnovana je Unione Bocciofila Piemontese iz koje se ubrzo razvila Unione Bocciofila Italiana. Zatim nastaju međunarodni savezi: Unione Bocciofila Internazionale (UBI) sa sjedištem u Lyonu i Federazione Internationale Giocata Bocce (FIGB) sa sjedištem u Luganu. Sa sigurnošću možemo reći da je Hrvatski boćarski savez 1951. godine osnovan u Rijeci, premda su boćarski klubovi na tom području postojali i ranije, dok se športsko boćanje po međunarodnim pravilima počinje gajiti 1952. godine na inicijativu Kuglačkog saveza Jugoslavije u Zagrebu. Nekoliko godina kasnije boćarske organizacije izdvajaju se iz Kuglačkog saveza i osnivaju najprije Odbor za boćanje, a 1958. godine Boćarski savez Jugoslavije.
U Europi su najbrojniji i ujedno najbolji boćari u Italiji i Francuskoj. FIB organizira za svoje članove svjetska (od 1947.) i europska (od 1954.) prvenstva te određuje i jedinstvena pravila za sva boćarska športska natjecanja.
Izvor:
http://www.mojotokvis.com/index.php?option=com_content&view=article&id=654:-1-poetak-i-razvoj-boanja-u-dalmaciji-hrvatskoj-i-svijetu&catid=100:feljtonboari&Itemid=3233
